Umjetnost stvaranja savršenog krimića.

Kad sjednem za pisaći stol i počnem razmišljati o novom romanu, uvijek se vratim na osnovno pitanje što čini krimić doista neodoljivim. Nije dovoljno samo ubiti nekoga na prvoj stranici i pustiti detektiva da rješava zagonetku. Potrebno je stvoriti svijet u kojem čitatelj osjeća da sve može poći po zlu u bilo kojem trenutku.

Izgradnja lika koji drži napetost

Likovi su srce svake priče, a u krimiću oni moraju biti slojeviti. Glavni osumnjičeni ne smije biti očigledan, ali ni potpuno nevjerovatan. Često koristim metodu u kojoj svakom liku dam barem jednu tajnu koju skriva od ostatka svijeta. To može biti nešto jednostavno poput lažne prošlosti ili nešto mračnije što se otkriva tek na kraju.

Zaplet koji drži čitatelja budnim

Struktura zapleta treba biti čvrsta, ali ne previše predvidljiva. Volim koristiti višestruke lažne tragove koji se isprepliću. Jedan trag vodi prema jednom liku, drugi prema drugom, a pravi ubojica ostaje skriven dok ne dođe pravi trenutak. U posljednjih nekoliko romana pokušao sam uvesti i elemente iz stvarnih slučajeva, ali uvijek ih prilagodim tako da ne budu prepoznatljivi.

Važno je i održavati ritam. Prebrzo otkrivanje dokaza može uništiti napetost, a predugo čekanje može umoriti čitatelja. Zato uvijek čitam naglas dijelove teksta kako bih osjetio gdje priča gubi dah.

Atmosfera koja podiže strah

Okolina igra veliku ulogu. Kišni grad, napuštena kuća ili mali otok s malo stanovnika mogu stvoriti osjećaj klaustrofobije. U jednom romanu sam koristio staru vilu na obali mora gdje je vjetar neprestano udarao o prozore. Taj detalj je pomogao da čitatelji osjete nelagodu čak i kad se ništa strašno nije događalo.

Na kraju, savršeni krimić je onaj koji te natjera da se vratiš na početak nakon što pročitaš zadnju stranicu. To je trenutak kad sve klikne na svoje mjesto i čitatelj shvati da su tragovi bili tu cijelo vrijeme. Zato uvijek ostavim barem jedan sitni detalj koji se može protumačiti na dva načina.